Srednjovjekovnoj utvrdi Bogočin, koja je prema legendi u 9. stoljeću bila sijelo hrvatskih župana, ime vjerojatno potječe iz poganskog vremena kada su se na njemu palile vatre u čast bogovima. Utvrdu koja se nalazi na lijevoj strani rijeke Krke, blizu prominskog sela Bogatić na izdvojenoj stijeni iznad provalije, vjerojatno su sagradili hrvatski velikaši Nelipići, a nakon njih Bogočinom gospodari velikaška obitelj Martinušić.
Njena strateška važnost očitovala se u kontroli Carigradske drage, a zauzimala je prostor od 1000 kvadrata. Početkom XVI. stoljeća zauzimaju je Turci i u njihovim rukama ostaje sve do 1684. godine. Do Bogočina vodi samo jedan, odlično sačuvan srednjovjekovni put, a utvrdi se pristupalo preko visećeg mosta.
U izvornoj građi spominje se 1486. g. kao Bogochin, a 1484. g. kao Bogachijan, dok je na karti Pagani iz prve polovine 16. st. označen kao Buguncic. O utvrdi postoji malo povijesnih podataka, a najzanimljivija je legenda o knezu Bogoju, koji je bio gospodar obližnjeg sela Bogetića:
On je sagradio lijepe dvore za svoga jedinca Bogdana i njegovu nesuđenu nevjestu Miljevu iz Ključa, obližnjeg sela na ušću Čikole. Njezina majka Čika ponosna udovica Domagojeva, lijepo je opremila svoju kćerku za udaju, a puno njenih prijateljica je također pripremilo darove. Na svadbu je došlo mnogo svatova, sedam banova i dvanaest župana. Kada su svatovi došli do Bogočina, ispod klisura kanjona rijeke Krke iznenada je doletio krilati zmaj i ugrabio mladu nevjestu te je odnio u jezero kod Brljana. Bijesan Bogdan baci se za svojom ljubavi u Brljan da je spasi, ali se utopi. Tužan mladoženjin otac razdjeli svoje bogatstvo hrvatskim banovima i sirotinji da ga spominju u narodu. Ostatkom novca sagradi samostan Aranđelovac, na pogled Bogočinu da redovnici mole za njega i mlade nesretnike koji stradahu u Brljanu, a obzida Čučevo i Nečven (dva nasuprotna grada na Krki). U njihove visoke kule uzida dvije sestre da danju i noću nariču za njegovim Bogdanom. Također je napravio mostove na Roškom slapu i Brljanu uz obavezu putnika da plaćaju po dvije suze carine za prijelaz, za njegova Bogdana. Svoj Bogočin je razrušio do temelja, a sam se netragom uputio u svijet. Banica Čika sagradila je kulu prema Ključu, da u njoj stalno gore svijeće za spokoj duše Miljeve i Bogdana. Od toga doba narod prozva Bogočin - Vilingradom, a potok pod Ključem Čikolom, brijeg (brinu) kod Ključa Miljevcima, Puničku dragu i Babin grad po jadnoj banici.
Preuzeto sa: np-krka.hr/bogocin
