Legenda o Uzdah kuli, o ljubavi Stane i Pavla
Autorica legende: Nena Bilušić – Pralas
Mjesečina rasprostrta nad kršem poput lancuna, titrava i lijepa, a strme plavičasto modre stijene uranjaju u riječni bezdan što puca od tišine i prelijeva se u šarenilo duginih boja. Gore visoko iznad, na Čališića brijegu, poput ruku starca strše ostatci Uzdah-kule. Samo zrikavci zriču i remete stoljetni mir u potresnom krajoliku. Oblaci na nebu se dijele na pola, poput rasparane tkanine i stvaraju sjene, izdužene i treperave nalik vjetru divovskih krila, što kucaju na vrata tišine.
Nemirno doba utkano u sivi kamen, odavna prekriven mahovinom, a uzdasi prošlih vremena struje osunčanim zrakom poput ptica zarobljenih u krletci lažne slobode. Jarko podnevno svjetlo je obasjalo strmine i kao da promiču odavna zaboravljeni likovi, što samo u legendama žive poput pahuljastih oblačaka.
Stana, lijepa poput jutarnje rose, duboko utonula u misli, stopljena sa smrekovitim kršem, zanesena zlaćanim praskozorjem, čekala je svojeg zaručnika Pavla, sina rupskog kneza Mandušića. Otac Jure Barišić, spremao je veliko slavlje u čast zaruka svoje kćeri jedinice i odabranika njenog srca, ponositog i plemenitog roda.
Nebo je bilo modro, javorovi su se crvenili, a u daljini se nazirala, zlatno crvena vijuga iz pravca dvorca kneza Mandušića. Podne se oglasilo sa crkvenog zvonika, lišće je treperilo na jarkom suncu, knez Mandušić u pratnji sina Pavla i kićenih dvorjana, sa bogatim darovima, otmjenim kretnjama, u sedlima urešenim srmom i kadifom, klizili su prema imanju vlastelina Jure Barišića. Stanine misli je opsjedala neka uznemirujuća pomutnja, neki podmukli strah, neka zla slutnja. Strepila je da se odnekuda ne pojavi Husein, pomoćnik Mehmed-bega Ljubunčića, turskog zapovjednika u Trošenj-gradu.
Turčin nije odustajao od svojeg nauma da za ženu dobije lijepu Stanu, djevojku o čijoj ljepoti su se pjevale pjesme, čiji ponos i skromnost su izazivali nemir u srcima hrvatskih plemića. Oči su joj bile crne i duboke poput noći, jasne poput zrcala, vatrene poput sunca, a kada bi joj spomenuli Huseina, pretvorile bi se u led poput mjesečevog traga. Pavle, visok i otmjen, očiju boje zrelog lješnjaka, pogleda iz kojeg je izvirala blagost i toplina, a kose lepršave i crne poput jantara.
Slavlje je trajalo duboko u noć i odjednom se bolan krik prolomi dvorima vlastelina Barišića. Turčin Husein u svojoj znatiželji da vidi Stanu, ispentrao se na najvišu granu krhke trešnje. Onako okrugao i zdepast, crveno-smeđe rasčerupane kose, debeo i otrcan, strmoglavi se na popločano dvorište i raspukni se poput zrelog šipka. Nastade strka i vriska, svijeće su se ugasile, slavlje je utihnulo vjetar je raznosio bolne zvukove obojene strahom od osvete Mehmed-bega. Nesnošljiva bol je pritiskala Stanu i Pavla, žudnju je zamjenila briga i nemir. Pa bolna tišina razbijena nemirom uzburkane krvi, spremne da se odupre najezdi strašnih Osmanlija.Vijest je putovala zrakom poput oblaka sivih i tmurnih i za tren je došla do Mehmed-bega u Trošenj-grad, koji je za nesreću optužio cijelo naselje Rupe, te ga odluči spaliti, a muškarce u svojoj okrutnosti nabiti na kolac i ostaviti da ih pokljucaju suri orlovi. Mejrima, žena Mehmed-bega, poturčena kršćanka Marija iz Bogočin-grada, zamoli Mehmeda da ne kažnjava nevine ljude, već da pokuša pronaći krivce i njih osudi po pravdi i pravici. Osmanlijske čete ubrzo okupiraše Rupe, zarobiše sve muškarce, a među njima kneza Josipa Mandušića i sina mu Pavla. Mejrima je danima plakala, srce joj se cijepalo na pola, željela je spasiti Rupljane, a opet nije željela rasrditi Mehmed-bega.
Mehmed-beg je bio krupna pojava, snažnih kostiju, na ramenima je nosio veliku ćelavu glavu. Odjednom se njegove grube crte lica rastočiše u radostan osmjeh. Glasnik je donio vijest da je postao djeda, a njegov sin Alija otac. Duša mu se stopi sa radošću, blagost mu dodirnu srce i on posluša begovicu Mejrimu, te pusti Rupljane svojim kućama, ali zadrža kneževa sina Pavla, dok se ne rasvijetli istina.
Krka se kotrljala prema moru, Stana je jecala poput slapa u blagom sutonu, a Osmanlije premjestiše Pavla u zloglasnu Kulu na Čulušića brijegu kod Dubravica na domak gradu Šibeniku. Pavle osjeti tupu bol u srcu, trepavice mu se sklopiše u ravnu crtu, rupičasto ništavilo pritisni mu dušu i tijelo, hladna pustoš otupi mu mozak i samo su uzdasi strujali kroz okno kule, čiji su tornjevi dodirivali nebo i rastakali oblake. Stana je tiho jecala, ali se nije dala slomiti, smišljala je kako osloboditi svojeg zaručnika. U srcu je osjećala ledeni strah, tresle su je crne misli i u tom kovitlacu odluči sama osloboditi svojeg zaručnika.
Mrkla tama je pritiskala zemlju, ona sama na proplanku ispod kule što po Pavlovim uzdasima dobi ime Uzdah-kula. Čekala je da stražar utone u duboki san, hitra i treperava poput vjeverice, lomna i vitka uspentra se do otvora na kuli, iza čijih zidina su se čuli tihi i nježni uzdasi. Savršenu ljepotu na stjenovitoj kuli, remetio je samo oštri huk sove, koja kao da je požurivala lijepu Stanu. A ona u jednom zamahu prebaci lancun kroz uzani otvor. Pavle, kao da sanja, kao da tone u jutarnju izmaglicu što kliče danu na pomolu. Zgrabi lancun i snagom divlje mačke sklizne niz strminu kule, gdje ga je raširenih ruku u nježnoj mučnini od straha i napetosti čekala njegova Stana. Smućujuća čežnja ovlada mladim bićima i oni utonuše u očajnički san, i stopiše se sa kršem sve dok ih nije probudila vrelina sunca na usnulim obrazima. U zanosu pohitaše put Rupa, gdje se već na veliko pričalo o hrabrosti Stane Barišić.
Gusta tišina se raspadala od naleta ljepote, poput valova modrog baršuna, a Mehmed-beg kada sazna da je Pavle Mandušić oslobođen, u mahnitom bijesu strmoglavi se sa kule Trošenj-grada ravno u ledenu rijeku Krku. Rupski knez Josip Mandušić i vlastelin Barišić, napraviše svadbu na koju pozvaše sve plemstvo i sve Rupljane. Veselilo se i slavilo danima, pa se i do današnjih dana u tihom smiraju priča o raskoši i svili boje jorgovana. Rupljani od bijesa zapališe Uzdah-kulu iz čijih ruševina i danas pod mliječnim sjajem mjeseca, suklja gusti dim poput podmukle vrućine što se penje nebu pod oblake.
Pavle povede svoju vjernu Stanu na Visovac, gdje pred Gospom Visovačkom položiše vječne zavjete – “U ljubavi, u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti, u tuzi i u radosti”. Utonuše u šupljikavu tišinu satkanu od ljubavi i nježnosti. Opijeni travnatim i lisnatim mirisima bilja na krševitim proplancima sazdanim od sreće, ispod prostranog neba boje indiga.
Legenda o gradovima Ključu i Bogočinu, o ljubavi princeze Miljeve i kneza Bogdana
Autorica legende: Nena Bilušić-Pralas
Teške nevolje zavladaše ljepotom kršne Zagore, u utvrdi Ključ na desnoj strani padine rijeke Čikole. Kao orlovo gnijezdo, neosvojiva u svoj svojoj ljepoti, blistala je otmjena utvrda na ponos njenih gospodara, a na zavist okolnog plemstva. Njena vladarica otmjena banica Čika, užurbano je koračala širokim hodnicima utvrde, pomalo sjetna, jer u toj ljepoti nije prisutan njen suprug ban Domagoj.
Primamljivi mirisi cmilja lepršali su zrakom i donosili svježinu u koju je utonula banska ljepota, a zrake sunca su se odbijale od vapnenaste litice. Sluge su smeteno jurile posvuda naokolo. Mjesečina je rasprostirala svoje srebro na dvorac i blistavo polje prepuno plodova i svjetlosti za nastupajuću raskoš. U toj ljepoti, u tom vječnom nemiru, u kojem je sunce zlatom sijalo i prelijevalo se preko kose prelijepe mlade Princeze Miljeve. O njenoj ljepoti se pričalo i pisalo, njenu naklonost htjedoše zadobiti mnogi plemići i vlastelini, ali ona u svoj svojoj raskoši i ljepoti, već je svoje srce obećala knezu Bogdanu, sinu vladara grada Bogočina, plemenitog kneza Bogoja.
Toplo podnevno sunce se spustilo na grad Ključ. Banica i njezine prijateljice, plemenite gospodarice sa okolnih imanja, slagale su darove i pratile pripremu raskošne gozbe za udaju svoje jedinice, princeze Miljeve.
U dvorcu se osjećala neka tiha strepnja, podovi su škripali i pucketali pod nogama užurbanih slugu. Sjene smreka u daljini su izgledale kao patuljasti ratnici, spremni zaskočiti svakoga tko se nađe na putu, crvenilu sunčevih zraka.
Bogatstvo i raskoš se uzdizalo i pretapalo u lagane valove okolnih oranica, princeza Miljeva je drhtala u čežnji za voljenim knezom Bogdanom. Zaogrnuta nekom tihom tlapnjom, sa rumenih usana ispustila je uzdah, kao da je slutila svu bol koja će se spustiti na nju i njene prelijepe dvore.Između gustih trepavica, nazirala se modrina njena pogleda, iskra njenog zanosa, čežnja i nježna slabost, okrunjena ljepotom koja se stapala sa povjetarcem, koji je donosio sve mirise s obližnjeg mora i drage joj rijeke Čikole. U toj ljepoti, u toj sedefasto-grimiznoj raskoši, na tom licu romantičnih misli i molitve, razlila se blaga toplina i iščekivanje.
Dok je princeza Miljeva bila djevojčica, njezin otac, ban Domagoj u naletu tuđinskih vojski, obeća svoju jedinicu za sina susjednog imanja vlastelina Martinušića.
Dogovor je učvrstio dvije obitelji u nakani da se zajedničkim snagama odupru tuđinskoj vojsci, da ujedine svoja bogatstva, svoje utvrde, a vojske spoje u snagu koja će stoljećima vladati tim sunčanim kršem. Nisu ni slutili da će njihov savez kratko trajati i uzrokovati sve nevolje, koje su pratile te dvije obitelji.
Ban Domagoj pogine u borbi, u nasrtaju neprijateljskih hordi. Mladi vlastelin Martinušić, odrastao u raskoši i ljepoti, još kao dječarac zaljubljen u otmjenu princezu Miljevu, jahao je uz rijeku Krku i sanjao dan kada će zajedno sa svojom princezom gledati odraze svojih tijela u bistrini ledene rijeke. U tom sanjarenju njegov se konj Plamenac posklizne i zajedno sa princem nestanu u jezeru Brljan. Tuga se obavila oko obitelji Martinušić. Savez dviju obitelji nestade kao oblačak na vedrom nebu, a princeza svoje srce obeća knezu Bogdanu.
Mistično jezero Brljan promijeni svoj oblik, od mirnoće se pretvori u pjenu iz koje se noću čuju rzaji Plamenca i bolni siktaji zmaja u kojeg se pretvorio mladi vlastelin Martinušić.
Princeza Miljeva nije patila za vlastelinom Martinušićem, sa odrastanjem je bila sve sigurnija da to nije put kojim treba kročiti njezino srce. Ljubav ju je dočekala u svoj svojoj silini. Poput najjačeg vjetra, poput bure što kotrlja sve pred sobom. Bogdan je bio njezin izbor i njezina sudbina.
Utvrda Ključ je isijavala puni sjaj. Silina svijeta se okupila da isprati prelijepu princezu. Došlo je cjelokupno plemstvo – sedam banova i dvanaest župana, praćeni sjajnom pratnjom.
Dan je bio topao. Posvuda se osjećao miris bilja i zujanje kukaca. Sjajni svatovi u sedam boja, crna, crvena, žuta, zelena, ljubičasta, bijela i plava. Princezina kosa spletena zlatnim špangama i cvijetnim vijencem, sezala je gotovo do poda.. Isijavala je svu punoću sunca, čije su zrake nježno milovale neponovljivu ljepotu.
Mladoženja, knez Bogdan, kao znak svoje bezgranične ljubavi, na bogato urešenom konju, sa još bogatijom pratnjo koja se vijugala poput rijeke, na ruci je nosio sivog Sokola, kojeg je namijenio svojoj dragoj. Sjajni svatovi krenuše prema gradu Bogočinu. Najednom se na nebu otvori rascjep, vjetar je zakovitlao lišće.
Nebo se zamračilo, stabla su se povijala do drhteće zemlje, grimizni sjaj je potamnio, a ispod klisura kanjona rijeke Krke, doleti krilati zmaj. Vlastelin Martinušić, ugrabi zlaćanu princezu, te je odnese u jezero Brljan.
Ptice su utihnule. Sunčeve zrake su poput vodopada potonule u dubinu jezera. Sjajni svatovi su popadali u svojem tragičnom dostojanstvu. Samo se miris divljeg cvijeća uzdizao prema nebesima. Bogdan izbezumljen od straha, pomračena uma u jecaju duše, u boli ne savladive gorčine, pojuri za svojom princezom i potone u jezero zajedno sa svojim Sokolom. Otac Bogdanov, plemeniti knez Bogoje, uronjen u tamu, mišljaše da je oslijepio, u srcu iskopa duboki grob u koji pokopa sina jedinca i njegovu princezu.
Svatovi se pretvoriše u sivo kamenje, u litice što strše nad Čikolom i Krkom, a jezero Brljan se i danas čudnim sjajem ljeska i pjeni, ispuštajući noćne vriskove nesretnih ljubavnika.
Grad Bogočin potone u mračnu potištenost, mjesečina je padala po sablasnim kulama. Ljepota grada utone u sklopljene ruke, putnika namjernika, koji moliše za spas duša, a tmasti oblaci odjuriše do jezera Brljan i strmoglaviše se svom svojom silinom. Knez Bogoje u svojem očaju, u zbrci svojih misli, u prestravljenom pogledu, u prevelikom očaju. Ne videći tračka nade, u bol uronjen, pozva svoje vjerne podanike i naloži im da se sva bogatstva njegova razdijele hrvatskim banovima i okolnoj sirotinji, da ga se spominje po dobroti, te da u tom zanosu mole za spas duše njegova jedinca.
Ostatkom novca dade sagraditi samostan Aranđelovac, koji i danas sija mističnim sjajem nasuprot gradu Bogočinu, a molitva redovnika za kneza Bogdana, princezu Miljevu i nesretnog vlastelina Martinušića, odjekuje među stijenama, kao krik noćnih ptica, prestravljenih dušama mističnih valova, što zapljuskuju tvrde stijene u razvalinama tuge i očaja. Obzida Čučevo i Nečven, dva grada što se gledaju preko grimizne rijeke Krke. U kule što do neba sežu, uzida dvije sestre, koje danju i noću nariču za Bogdanom jedincem.
Sagradi mostove na Roškom slapu i Brljanu, gdje putnici suzom plaćaju carinu za njegova Bogdana.
Knez ostari preko noći, izgubi mir kao istrunuli panj viri iz svoje velikaške odore. U dubokoj boli, u oblaku podivljalog vjetra, vrijeme je stalo. Rukama starca je kopao po svojim mislima, kao po gnojnom čiru osjetio nedvojben miris smrti i dade spaliti raskošni grad Bogočin, a sam se otisne u nepoznatom pravcu, bez traga, bez glasa.
U svitanju zore pognuta sjena promiče kroz vrbino šiblje uz vijugavu rijeku Krku. To Knez Bogoje traži mir svojoj napaćenoj duši, nestajući u bezbojnoj izmaglici, noseći svoj teret duše i tijela.
Banica Čika sagradi Kulu prema gradu Ključu u kojoj noću bljeska čudni sjaj svijeća za spokoj duša Miljeve i Bogdana. Od prelijepog grada Bogočina samo su ostale spaljene kule, koje strše prema nebu, kao baklja, kao bljesak djevičanske bjeline. U gluho doba noći čuju se vilinski koraci i šuštanje crnog baršuna, pa narod grad prozva i Vilin gradom. Pregolema tuga zavlada nesretnim gradovima na uzburkanoj rijeci, ostade samo majka Zemlja i otac nebo. Ostadoše prestravljene modre oči, princeze Miljeve po kojoj područje oko grada Ključa dobi ime Miljevci.
Grad obasjan mjesečevom svjetlošću izgleda poput blijede kosti, a njegov obris na kamenju nalik je teškom teretu koji se povija pod križem vremena. Izbezumljeni svatovi noću lutaju po okolnim poljima, tonu u travu prekrivenu mirisom divljeg cvijeća čežnje i utrnule nade.
Vilin grad isčupan iz korijena i bačen u orbitu nemilosrdnih godina, strši prema nebu kao sunce koje je prestalo sjati, a svijetla zore nježnim sjajem miluju sablasne kule. U tom kraju se i danas rađaju i odrastaju najzgodniji mladići, koji svojom ljepotom podsjećaju na božanska bića u bajkovitom svijetu rasutih slika. Bića koja rastu pod teretom Vilin grada koji šapće svoje tajne, koji kuje svoje zavjere, koji zlatnim sjajem sija raskoš namjenjenu Bogdanu i Miljevi. Gradom koji se ljeska kao vatra nošena vjetrom.
Gradom koji dočekuje noćne konjanike, što jašu , smiju se i plešu u šarenicama prekrasnih bogočinskih momaka.
Bura i danas puše preko smeđih oranica, grli prekrasne maslinike, dodiruje lelujave vinograde… A olovno nebo, kao oklop pritišće bedeme umrlih gradova, Ključa i Bogočina, koji stenju pod teretom tuge, obasjani mutno crvenim zalaskom sunca.
Legenda o gradu Promoni…O ljubavi princeze i vojskovođe
Autorica legende: Nena Bilušić-Pralas
Evo još jedne legende o gradu koji je bio raskošan i lijep, ali nestao u vihoru rata, poput Narone i Salone. Što se uistinu desilo sa Promonom još do danas nije istraženo. Postoji nekoliko verzija gdje je smješten, a ja sam izabrala ovu koja mi je nekako više prirasla srcu… Od grada Šušelja na obroncima planine Promine, ostalo je samo hrpa kamenja, a za ostalo su se pobrinuli ljudi kroz vjekove…
U dvorcu što strši u visine, do kojeg riječi putuju duboko i dugo, a gorki miris pelina odiše čežnjom koja doseže nedostižnu liniju obzora…
U ljubavi većoj od života, sa strepnjom u duši i nadom u srcu, vlastelin Šimun i kneginja Marasa su odgajali svoju jedinicu princezu Promonu. Vremena su bila čemerna, nasrtaji tuđina da pokore utvrdu i dvorac Šušelj su bili svakodnevni. Vlastelin Šimun plah u duši i s blagošću u srcu, sa strahovima koji su ga razdirali i činili tako krhkim i pobjedivim, sa riječima poput milovanja, bez borbenih iskri, ali spreman položiti vlastiti život za sreću voljene supruge i kćeri jedinice. Princeza Promona, borbena i snažne volje, sušta suprotnost svojem ocu, odluči zakoračiti u zimogroznu dolinu kako bi spoznala što vladari grada podno Šušelja smjeraju u svojim svakodnevnim izvidima, ostavljajući duboke brazde na oranicama prekrivenim smrznutim snijegom iznad kojih se čuo samo meki cvrkut vrabaca. Oko nje sićušne kućice koje su mirisale na siromaštvo, a u daljini raskoš i sjaj bezimenog grada… Ona zagrnuta turobnim mislima sa smjelošću u pokretu, nestrpljiva, ali odlučna u nakani da napokon oslobodi svoje brižne roditelje zlih slutnji.
Sumrak je lagano tonuo u tamu. Ona na Gavranu, a pored njega Bella koja je na snijegu izgledala poput daha u nestajanju. Rzaji u polumraku su odzvanjali vlastitom jekom. Zaustavili su se na uzvisini sa koje su se jasno vidjeli vojnici u pokretu, mjesec se smiješio u polutami i obasjavao snažnu siluetu vojskovođe Markusa, čiji je pogled zastao na pola puta do princeze. Samo je tiho uzdahnuo i dao zapovijed svojim vojnicima da se utabore, a sam je krenuo ispod mjeseca ususret neviđenoj ljepoti koja kao da nije predodređena za ovaj mračni svijet.
Zrak je bio kristalno bistar, Promona je bez razmišljanja u kasu klizila prema lijepom Markusu, čije su tamne oči blistale poput oniksa uronjenog u tople i nježne djevičanske ruke. Konji su im se dodirnuli njuškama. Zveket urešenih griva je odzvanjao u tišini. Dah im se utopio u riječi nježnije od svilenog plašta, koji je obavijao princezino nježno tijelo uronjeno u drhtavo sedlo. Zle slutnje su se utopile u pogledu najnježnijih osjećaja. Sokol je sletio na princezinu ruku nagovještavajući godine mira i blagostanja. Zrak je bio kristalno bistar, Promona je bez razmišljanja u kasu klizila prema lijepom Markusu, čije su tamne oči blistale poput oniksa uronjenog u tople i nježne djevičanske ruke. Konji su im se dodirnuli njuškama. Zveket urešenih griva je odzvanjao u tišini. Dah im se utopio u riječi nježnije od svilenog plašta, koji je obavijao princezino nježno tijelo uronjeno u drhtavo sedlo. Zle slutnje su se utopile u pogledu najnježnijih osjećaja. Sokol je sletio na princezinu ruku nagovještavajući godine mira i blagostanja…
Vojskovođa Markus je prozborio – Princezo, raskoš mojeg grada čeka svoju vladaricu. Podarite mu svoje ime, a meni svoje srce i ljepotu. Povedite me svojem ocu da mu iskažem svoje poštovanje i časne nakane, te da objavim dugotrajan mir.
Princeza je tiho odahnula kao da je bila spremna i na najveću žrtvu, samo da usreći svoje ostarjele roditelje, da im podari svjetlost jutra u jeseni godina koje su pritiskale njihova škripeća pleća. Žudnja vojskovođe Markusa i vladara najsjajnijeg grada što se prostirao od planine Promine do rijeke Krke u blagosti je prodirala kroz zidine starog dvorca Šušelja. Princeza Promona, pomalo smetena priopći svojim zabrinutim roditeljima svoju odluku i naloži slugi da uvede vojskovođu Markusa, čiji grad je desetljećima čekao svoju princezu. Najljepšu i najhrabriju u tom dijelu svijeta. Vlastelin Šimun je sa strepnjom promatrao svoju jedinicu, ali kneginja je sa osmjehom uživala u nježnim kretnjama svoje kćeri i prisjetila se svojeg obećanja dok je stajala na rubu najviše kule dvorca Šušelj… “Ako rodim kćer, zvat će se Promona i biti će vladarica grada što blista u bogatstvu i otmjenosti detalja.”
Princeza je bila sretna, mada pomalo izgubljena u mislima jer je napuštala svoj voljeni dvorac, svoje drage roditelje, svojeg gavrana i Bellu, ali uzbuđena što je napokon zavladao mir. Svadbena raskoš se prelijevala preko drevnih zidina i stapala se sa raskoši grada koji je tim danom dobio ime Promona i svoju vladaricu princezu od Šušelja. Zveket oružja je utihnuo. Tuga je napustila princezine misli. Uživala je u pažnji i ljubavi svojeg supruga, koji joj je predao ključeve grada i ukazao najveću čast i veliku zahvalnost. Zaogrnuta u plašt poput pjene, sa svjetiljkom u ruci poput krijesnice, tiho i dostojanstveno je priopćila svojem suprugu sretnu vijest. Postat će roditelji. Vojskovođa Markus, lijep i otmjen, lica opaljenog suncem, sa iskričavom suzom u tamnim očima, kleknuo je pred svoju voljenu i zahvalno joj poljubio rubove svilenog plašta što je nježno obavijao princezino tijelo ističući neponovljivu otmjenost. Prstima je dodirnuo dugu pepeljastu kosu, što se prelijevala preko ramena do gipkih koljena, čineći je neodoljivom i profinjenom. Jednog proljetnog jutra, rođen je prvi sin princeze Promone i vojskovođe Markusa. Grad je bio na nogama. Slavlje je trajalo danima. Nadjenuše mu ime Martin. Sretni roditelji su uživali u prizoru koji je zračio ljepotom i sretnim smijehom prvorođenog čeda. Grad je živio svoj mir. Blagostanje se osjećalo na svakom koraku. Oružje je odavna utihnulo. Uživalo se u slijepoj zanesenosti. Princeza je bila djetinje sretna. Slušala je cvrčanje udaljenog cvrčka u pukotini zida. Ponovo se zaoblila. Na svijet je došao Mihovil, pa Roko i naposljetku blizanke, Anastazija i Marija.
Nakon godina mira u zraku je lebdjela neka čudna strepnja, princeza je postala vitka i lomna. Strepila je nad odrastanjem svoje dječice. Jednog rosnog jutra, stigao je glasnik. Umro je vlastelin Šimun. Princeza je gorko zajecala, cijela se skamenila od tuge. Ruke su joj utrnule od bola. Preplašena i smućena krenula je sa pratnjom put Šušelja. Kneginja Marasa je izgledala poput sjene što titra na zidu dvorca, praćena mjesecom u nestajanju iza oblaka. Nije dočekala svoju jedinicu. U zoru je izdahnula od tuge za voljenim Šimunom. Princeza je po prvi puta osjetila što je gubitak. Klonula je u jesenju vrištinu.. Čula je samo šuplju jeku. Izgledala je poput prikaze, sva se obavila tišinom i osjećajem zastrašujuće samoće.
Vojskovođa Markus je dao sahraniti vlastelina i kneginju po najvećim počastima. Po njihovoj želji položili su ih na uzvisini podno planine Promine nedaleko od Čatrnje koja nikada, pa ni do danas nije presušila. Vlastelin Šimun je za života dao iskopati najdublji bunar sve do izvora u znak zahvalnosti okolnom stanovništvu, kako nikada ne bi ostali bez pitke vode. Stotine godina poslije na tom mjestu je sagrađena crkva u slavu Gospe Čatrnjske.
Princeza je uspjela sačuvati razum, ali više nikada nije bila ona ista, sa sretnim sjajem u nekada iskričavim očima. Nastupilo je teško doba. Vojskovođa Markus je sve češće izbivao, vodeći ratove i bitke. Noćima ga je čekala i strepila da li će se vratiti živ. Obuzimali su je najcrnji osjećaji. Djeca su odrasla i tražila svoje određenje. Princeza je utjehu pronašla vezući svilene rupčiće pod svjetlom svijeća, koje su titrale poput mrtvih ratnika. Misli su joj letjele prema brežuljku gdje su počivali njezini roditelji. Šušelj je opustio. Jezero je obraslo u travulju. Utonuo je u tihi sumorni svijet.
Liburni su bili pred vratima grada Promone. Bitke su bile strašne i pogubne. Sa druge su strane nadirali Dalmati. Grad je polako nestajao.
Princeza je naložila sinovima da odu iz grada prema rijeci Krki. Martin i Mihovil su je poslušali, a Roko je krenuo svojim putem duhovnosti. Zaredio se i pomagao bolesnima i potrebitima.
Princeza Promona je ostala sa kćerima Anastazijom i Marijom. Prikupila je posljednju snagu, kako bi živa dočekala svojeg supruga. I jednoga dana, na trenutak je živnula, spokojna i sretna. Na vratima porušenog grada je ugledala vojskovođu Markusa. Utonula je u njegov pogled prepun ljubavi i čežnje. Tiho se slomila poput cvijeta. Nebo se naoblačilo i digao se hladan vjetar. Um joj je napustio tijelo. Pogleda uprtog prema gradu Šušelju, koji se gubio u proljetnoj izmaglici. Tanka poput morske travke, prozborila je – Sahrani me pored mojih roditelja. I Čuvaj naše kćeri…
Markus je klonuo od tuge. Izgledao je poput grma u svojem nestajanju….Olujni vjetar se spuštao niz planinu Prominu. Pokopao je princezu Promonu pored roditelja, vlastelina Šimuna i kneginje Marase. I sada u sumrak osamljeni Sokol kruži nad grobljem Gospe Čatrnjske, čuvajući svoju princezu.
Zgurenih leđa, poveo je svoje djevojčice putem prema moru. Nikada se nije saznalo gdje su se zaustavili. Nestali su bez traga.
Martin i Mihovil su osnovali svoje obitelji od kojih su nastali današnji Prominci, a cijeli kraj podno planine Promine doživio drastične promjene i dadoše mu ime Promina.
U mjestima gdje su se nastanili Martin, Mihovil i Roko, na proplanku gdje su pokopani, niknule su crkve njima u spomen, a svetcima u čast na milosti koju su im podarili.
Sv. Martin u Mratovu, Sv. Mihovil u Oklaju i Sv. Roko u Čitluku.
Legenda o banici Vladislavi – Lacki
Autorica legende: Nena Bilušić-Pralas
U ono doba kada su se vladari mijenjali kao zrake sunca na obzorju, čas zlatne, čas blijede, poput lica banice Vladislave u čijoj kosi su iskrile kapljice jutarnje rose. Ledene, u svojem mrtvom sjaju. Banica, jogunasta i otmjena, ne odveć lijepa, ali ratnica. Pred čijim su mačem strepili i plemići i kmetovi. U svojim utvrdama, gradovima, Nečvena, Ključa i Knina rasprostirala je karte i crtala svoje vojne pohode u borbi sa Mađarima i Bošnjacima. Nakon smrti svojeg supruga Vojvode Nelipca, nije uspjela sačuvati sve obiteljske posjede, ali u svojim nakanama da ih povrati nikada nije posustala. Očiju boje zelenog žada, širom otvorenih i iskričavih od inteligencije, sijevala je po neprijateljima poput odbljeska munje u mrkloj noći.
Banica, žena i ratnica jednog trenutka je bila ovdje, a sljedećeg je letjela kršem, poput jastreba, u čijoj duši je siktala omamljujuća bešćutnost. U trenu je nestajala u vrletima planine Promine u samo njoj znanom ritmu.
Uživala je strahopoštovanje okolnog plemstva. Voljeli su je i mrzili, a ona je u svojoj oholosti zanemarivala poglede svih plemića koji su požudno zurili u njeno čvrsto tijelo, ogrnuto ratničkom odorom.
Banicu su njeni crni ratnici od milja zvali Lacka, a ona im to nikada nije zamjerila. Za nju je postojao samo mač i čvrsta kaldrma, pod kopitama njenog Sivca.
Od smrti vojvode Nelipca, u banicu se zagledao vlastelić s Ljubotića, koji bijaše, malog rasta, okrugle glave, poput oveće bundeve, zdepastih udova, a očiju sitnih; utonulih u duplje, okružene rutavim izraslinama. Bio je više nalik čudovištu nego čovjeku. Vlastelić imenom Stanislav slijedio je banicu kuda god je sa svojom crnom četom prolazila. U svojoj zaslijepljenosti, smišljao je kako da joj se osveti zbog neuzvraćene ljubavi. Ali banica, svojim stasom viša od većine žena u tom kraju, kada bi zakoračila na kamenje, koje se mrvilo pod njenom snagom; sijevala bi pogledom prema vlasteliću Stanislavu, a iskre iz njenih očiju i ispod kopita njenog Sivca frcale su zrakom i ostavljale mrlje na njenom Crvenom plaštu.
S Vlastelićevih neuglednih usana bi se prolile kletve, a banica ošine svojeg Sivca. I nježno i očajno, u isto vrijeme, jer je njezino bansko srce i duša, pripadalo banu bosanskom, koji pak nije mario za banicu, nego htjede pokoriti njenu župu, od Ključa grada do Nečvena.
U tom nemilom pljačkanju i haranju, bosanskom banu je svesrdno pomagao vlastelić Stanislav Ljubotićski, koji mu je otkrivao kuda se banica sa svojom crnom četom kreće, kako bi joj što više napakostio. Banica Vladislava je samo prema vani bila drska i ohola, ali u duši nesretna. Satrta, nasrtajima Bošnjaka, ali odveć ponosna, da bi prihvatila ponude moćnika i odrekla se ostatka svojih imanja.
Jednog vlažnog jutra u kojem se osjećao duboki jecaj zore, u sivom kamenu krvavog juga banica je na svoje zadivljujuće duge noge, navukla vojničke čizme. Pomalo zamišljena kao da je slutila tegobu koja joj se sprema. Izgledala je kao blijedo crvena nit, posve nepodešene nijanse, na tapiseriji ljubičastih i modrih tonova.
Utopljena u svojem neskladu, krenula je od Ključa prema Nečvenu, a crni ratnici u ritmu su preskakali sve zapreke kako bi održali sklad sa banicom.
Na domak Nečvena, na starom nečvenskom megdanu udariše krvoločni Bošnjaci sasjekoše baničine crne konjanike, a banica ratnica, ni trenutka nije dvojila i posljednji udarac zadade Bošnjacima.
Svoj mač zarine duboko u srce banu bosanskom koji joj je stajao na putu. Svojem voljenom banu. U zadnjim trzajima života, obješenih kutova usana, namrštenog čela, očiju zasjenjenih kivnošću. Umirući Bošnjak je prozborio
– Banice, nikada ne bih mogao ljubiti vašu drskost. Vi ste klimavi zub u mojoj čeljusti. Vi ste moja najdublja ravnodušnost. Odlazim s ovog svijeta, a vi ćete umrijeti nevoljeni i sami…
Banica tužna pogleda, bez osjećaja, samo žmarci na rubovima svijesti – njen svijet se zaledio u zraku, a ostatak bošnjačkih ratnika u strahu se razbježao na sve strane.
Ostala je sama na pustom megdanu, prepunom leševa. Crveni plašt je vijorio na vjetru. Nalikovala je najdubljoj tišini. Pogledala je oko sebe i spazila žbira vlastelića Stanislava, koji se u svojem zdepastom tijelu tresao kao list tek otpao sa obližnjeg graba. Njen hladni glas je prozborio
– Ako si me zaista ljubio, pokopaj me pored bana na Križevim njivama, podno Ljubotića, da te ostatak života proganja ludilo u kojem si povjerovao da bih te ikada mogla ljubiti.
Vlastelićeve tamne oči, pomalo izgubljene od iznenađenja, zasuziše i u čuđenju, bez riječi, samo zatrese svojom ogromnom i ružnom glavom.
Banica pogleda voljenog bana Bošnjaka, izvuče mač iz njegovog mrtvog tijela, poljubi vrh krvave oštrice i zarine ga sebi duboko u ranjeno i izmučeno srce. Posljednji pogled uputi u mislima svojim vjernim podanicima i raspršenim imanjima; svojim gradovima Nečvenu, Ključu i Kninu. Progonjena vihorom vremena, okupana vlastitim znojem, desnicom u rasparanom srcu, a ljevicom podignutom prema oblačnom nebu, na kojem se naziralo srce. Pusto i šuplje. Poput osvetničke želje, prema surovom svijetu, sa mirisom istrunula cvijeća. Sa raspadnutom dušom, u bezbojnoj izmaglici sunovrati se u jamu Bobodolsku.
Vlastelić Stanislav s nekoliko svojih slugu, pokupi leševe mrtvih ratnika i jednog po jednog pokopa ispod surovih kamena Križevih njiva, a na najvišoj uzvisini položi tijela banice Vladislave – Lacke i bošnjačkog bana.
Prije zore, dok okolni krš još nije zadobio obrise potjera svoje podanike na imanje kule ljubotićske i naredi da se sva imanja podijele njegovim slugama i kmetovima, jer njemu više neće trebati.
U svojoj ledenoj tišini, u olujnoj buri, koja nigdje na svijetu ne puše tako kao na Križevim njivama, položio je dva bića u jednu raku. Banicu i bana. Dva bića koja ni u kakovim legendama ne bi smjela biti zajedno. Ali sreća nije nikada imala smisla za pravednost. Vlastelić Stanislav, u tami svoje duše, osjeti zujanje svojih misli, obasjanih mjesečinom, ploveći među ledenjacima podsvijesti. Shrvan u tuzi za voljenom banicom. Izgledao je poput ljepljive izmaglice. Pognutih leđa, krenuo je do obližnjih vinograda i u podnožju započeo kopati duboki bunar. Kao svoju pokoru. Kao svoje kajanje. Kao svoj bučni gnjev, koji nije mogao zatomiti.
Kada mu se učinilo da je bunar dovoljno dubok, sjeo je na njegov rub i nastavio gorko plakati. Plakao je dane i noći, sve do trenutka kada su se suze počele prelijevati preko ruba bunara. U svojoj ludosti kovitlao se poput zalutale proljetne bure. Grcao je i jecao i u tom bunilu skliznuo u bunar. Utopivši se u vlastitim suzama.Svjetla zore izronila su iza planine Promine. Vlastelić Stanislav kročio je u predvorje pakla, a zahvalni sluge, dadoše bunaru ime Rakovača. Nikada Rakovača nije presušila. Nikada čovjek nije pio vodu sa bunara čežnje i ogorčenosti. Samo su vinogradi cvali i rađali najbolji debit, zaliven vlastelićevim suzama.
U zaraslom kršu, naslonjenom na večernju tamu u zalasku sunca, banica jaše svojeg Sivca, a mrlje u njenim jantarnim šarenicama pretvaraju se u plamen, koji sijeva iz bademastih očiju i kopita razjarenog Sivca.
Legenda živi i danas. Banica jaše Križevim njivama. Pojavljuje se na nečvenskom megdanu, projuri gradom Ključem i sa visina grada Knina promatra svijet ispod sebe. A drveće izvodi svoju igru sjena, koje izgledaju poput crnih ratnika, koji mrtvim sjajem blistaju na vrhu slomljenog koplja u kaotičnom svemiru.
“Legendu može nadživjeti samo istina. Najveći prijatelj istine je vrijeme, njen najveći neprijatelj je predrasuda, a njen stalni pratilac je poniznost.“
LEGENDA O LJUBI I TIĆU, O LJUBOTIĆU.....
Autor: N.Bilušić Pralas
Bura poput nemani suklja iz rasparanog neba, zemlja drhti i stenje pod razbacanim tijelima zaostalim poslije posljednje krvave bitke za komadić zemlje ispod prestravljenog sunca. Sve je tiho, tiše i od najtužnije tišine, samo jedan uzdah remeti tu ukočenu sliku, poput plašta na zaboravljenoj stijeni. Sunce polako kopni, pretvara se u mutnu svjetlost, drhteće zrake zastaju na kopljima mrtvih kopljanika i kao da traže još poneki dašak života u hrpi nepomičnih tjelesa...Još jedan uzdah, ovoga puta para tišinu i odbija se o stijene uzavrele rijeke Krke...Krik bolan i težak poput tereta što se valja nizvodno u Buk snažniji od svih krikova što tu pitomu dolinu pretvori u mrtvo granje na mrtvoj vodi...
Vojskovođa je sam, sam sa svojom boli, preživio je posljednju bitku, zuri u nebo što se pretače u sumrak boja, pokušava ugrabiti malo topline za ranjenu dušu i iznemoglo tijelo. Bolna tišina pritišće mu udove, glava težinom dotiče zemlju, ne vidi ništa, pokušava razbiti tišinu koja mu bolno klizi po ranama dubokim poput ponora...Jeca, osjeća da negdje žubori voda, usta se pomiču i stvaraju bolnu grimasu, nemir, bol i tmina je sve što osjeća...ponovo tone u san iz kojeg se ne želi probuditi.
Nježni cvrkut i lepet krila dotiču mu uši, sunce na izlasku miluje mu izbrazdano lice, osjeća kapljice rose na usnama, otvara oči, iznad njega su prvi zraci zore i tić raširenih krila, kao da mu želi otopiti mračni kutak u ratničkoj prošlosti...
Nije sam, suze mu klize niz bolno lice, pokušava ispružiti ruku, dodirnuti svjetlost, osjetiti toplinu dana, zagliti živo biće, odletjeti sa tićem, vinuti se u visine i pronaći kutak na stršećoj stijeni na kojoj će savladati otpor prema životu i zaploviti u novi dan.
Smirenost mu dotiče dušu, smiješi se tiću što ga gleda i kao da mu želi poručiti...nismo sami na svijetu..., poletimo,.. stijena je vrhunac naše mašte, talasasti trzaj ga tjera da slijedi zov jedinog živog stvora...diže se bolno i teško, sunce mu grije kosti i miluje lice...napušta polje smrti i lagano klizi prema rijeci što mu svojim plovećim titrajem otapa bolnu dušu i gura prema litici gdje će mu izranjavano tijelo pronaći utočište...Gazio je vojskovođa, gazio i svakim gazom bolno ječio i napokon dogazio do pećine koja se i danas zove Gazina pećina...Uvukao se u njenu utrobu kao u majčino krilo, polako se mirio sa sudbinom da je bitka izgubljena, žudi za zvucima prirode, pjevom svojeg tića, duša mu se stapa sa prostorom, poput psa sklupčanog u kutu, upija zlatno srebrne zrake svjetlosti što se silom guraju u odavno napuštenu pećinu. Dan se polako otkidao od zemlje, vojskovođa promišlja samog sebe, kako li se zove, kovitlac misli mu pritišću srce, do njega dopire pjev tića, a pjev mu je osvijestio misli i spoznao je svoje ime...Ljubo, ljubo se zove....osjetio je blagi drhtaj u srcu, spoznao je sebe, u tihoj pustoši, u tom okamenjenom prostoru ratnik je premetao svoje umorne misli i čekao da se sunce sunovrati u brinu i zablista poput svijeće u tamnoj noći....Tić je nestajao i vraćao se, veselo je lepetao ktilima, a Ljubi se činilo da je svakim povratkom sve veći i ljepši, da mu žuto zlatni kljun blista na suncu, da su mu krila lepršava, da je sve sličniji sokolu i i zovne ga Tiću Sokoliću....a Tić Sokolić veselo zacvrkuta i na Ljubin dlan ostavi komadić hrane što ga je odnekud nosio u svojem kljunu....Kuda li odlazi ? Odkuda li donosi hranu ? Pitao se Ljubo!.., pa to znači da negdje u blizini ima živih bića i odluči slijediti Tića Sokolića...
Onako nabrekao, zacakljenih očiju, od tuge, od umora, od zaborava od kuda dolazi i kakva ga sudbina nakon svega čeka?...Odjeća mu je visila kao na oronulom bristu, vukao se oputinama, a Tić Sokolić je lepršao zrakom od sreće i ponosa što je pokrenuo ratnika u zasljepljujućem odbljesku dana što se rađa...
Kada bi tić nestao na dulje vrijeme, Ljubo bi sjeo i čekao, premetao je misli, lovio je sunčeve zrake, ubirao šumske plodove, nastojao ostati živ i dočepati se svijeta kojem tić tako veselo odlazi i još veseliji se vraća.
A tamo s druge strane vlake na proplanku ispod stare koštele skupilo se nešto svijeta pobjeglog od rata i nevolje...
Tić je letio prema toj ogromnoj sjeni u čijem zagrljaju je žamorila skupina ljudi, žena i djece...Veselili su se tiću, gledali su u nebo i čekali ga ko ozebli sunce, nekako su slutili da sa njime dolazi neko tajanstveno dobro i njima...
Ljubo je čekao i gledao prema planini, nije vidio ni kuće ni kućišta, samo kamen na kamenu i odluči da će tamo gdje ga tić odvede sagraditi kolibu za njih dvoje , a planina ga je očarala, baš kao i rijeka čiji je buk osjećao i ovdje visoko iznad u samotnom gaju...Krenuo je dalje kroz vrletnu pustoš, tić je slijetao i uzlijetao, kao da je želio reći da su sve bliže cilju...
Odjednom je Ljubi srce počelo snažnije tući, osjetio je blizinu ljudi, čuo je žamor , gledao je tića kako veselo udara krilima, zavladalo je neko čudno veselje sa obadvije strane, netko je prepoznao Ljubu i iz svega glasa zavikao....Ljubo,...Ljubo...i Tić...Potekle su suze radosnice, prepoznao je svoje sumještane , nazirao je lica kroz modru izmaglicu...Obraze je okrenuo prema suncu, okamenjeno lice je zasjalo smijehom, oštre crte su se otopile od sreće, kapljice znoja su se poput bisera slijevale niz čelo i zatvarale oči....Plače li od sreće ili tuge, nasuprot njega ljudi u čudu, a oči im svjetlucaju poput fenjera što rastjeruje tamu....Tić Sokolić je sletio na Ljubino rame, obgrlio ga je svojim raskošnim krilima i kao da mu je šapnuo...ovo je isti proplanak kao onaj kojeg si davno ostavio, ovdje su tvoji ljudi koji su te dočekali, ovdje je naša pećina, tu ćemo postati starci sa svojim mislima , tako je bilo, tako će biti i tako jest...Sokolićeva družina je nadlijetala koštelu, nježni krici su se čuli iz obližnjih pećina i kućeraka, spremala se gozba u čast Ljubi i Tiću Sokoliću, za novi početak za novi dom za Ljubu i Tića za LJUBOTIĆ...Ljudi i sokolovi su zavladali ledinom, užurbano su grabili prema novom danu, vojskovođa Ljubo je bio njihova pokretačka snaga, tić je bio njegova zora i sumrak, njegov dan i noć, bili su dva nerazdvojna bića i zato su ovu ledinu, ovaj novi početak spojili u jedno u LJUBOTIĆ....Ljubotić je i danas tu u vrletnom gaju u plodnoj dolini, Krka mu žubori,Bilušića buk se pjeni, vrijeme teče sa fijukom bure, sokolovi klikću, a za žege lišće šušti i podsjeća na lepet krila Tića Sokolića ...