Zemljovidni položaj prominskog kraja u etnografskom smislu određuje ovom području pripadnost dinarskome kulturnom arealu, uz prisutan utjecaj jadranskoga kulturnog areala. Odjevni predmeti zapadnih dinarskih varijanti više-manje su stalni u različitim krajevima.
ŽENSKA NARODNA NOŠNJA:
Košulja – zajednički odjevni element muške i ženske nošnje; izrađivana od domaćeg konopljanog ili lanenog platna, kao i pamučnog kojeg su žene tkale. Košulja je krojena na način da se ravni komad platna presloži po dužini tako da na ramenima nema šava, a otvor za glavu ureže se po samom pregibu i sredinom niz prsa. To je stan košulje. Uz stan po ravnoj niti osnovnog tkanja prišiveni su ravni rukavi otvorenih zapešća i na ramenu nabrani. Između rukava i stana u pazuhu je ušivena latica, krpica, manji četverokut platna koji omogućava slobodnije pomicanje ruku. Od pasa na niže košulja je proširena klinom, trokutastim komadom platna ubačenim između prednje i stražnje strane stana te se tako skuti košulje proširuju. Uz vratni izrez prišiven je kolar. Dužina košulje je najčešće do pola lista. Bila je bogato ukrašena vezom na onim dijelovima koji ostaju vidljivi ispod gornjih slojeva odjeće. Za vezenje se upotrebljavala vunena, pamučna, lanena i svilena nit, već prema tome kako je tko mogao nabaviti. Na prominskoj ženskoj košulji uočava se primorski utjecaj. Rukavi su joj u zapešću stisnuti ogrcima te su navaldani - nabrani. Na košulju se oblačila kotula od bijeloga kupovnog platna, bez rukava, rezana u struku i nabrana, a seže do ispod koljena. Niz prsa je otvorena, a uz vratni otvor i na dnu skuta ukrašena našivenom kupovnom čipkom.
Preko kotule se oblačio košuljak – platnena bijela bluza koja seže do struka s dugim rukavima s dumanima, na ramenu ukrašena naborima, a pri dnu rukava sitnim prošivenim naborima i kupovnom čipkom.
Provaljenica, carza, vuštan – naziv je izveden od vrste tkanine od koje je odjeća izrađena (carza – lagana vunena tkanina, franc. sarge, tal. sargio koji je u prošlosti bio upotrebljavan na romanskom zapadu) – široka, nabrana suknja – donji stan – s našivenim prslukom – oplećkom – bez rukava, prorezan niz prsa i na dijelu suknje tako da su prsa s primetačom, krožetinom vidljiva kao i široki rukavi košuljka. Krojena je od tri do četiri pole, domaćeg modrog sukna za zimsko te od tanje vunene tkanine za ljetno razdoblje. Oplećak je podstavljen pamučnom šarenom tkaninom kao i donji rub suknje s unutrašnje strane. Naziv zimske verzije provaljenica govori da je riječ o debljem provaljanom suknu, dok je pređa korištena za izradu carze i vuštana bila tanka te su navaldane smatrane svečanom inačicom haljine. Broj faldi na carzi i količina nabora na provaljenici ovisili su o imovinskom stanju vlasnice. Bilo je umijeće navaldati vuštan i da te valde lijepo stoje pa su stare žene na valde prihvaćene iglom i koncem stavljale vrući kruh, a primetaču su glačale tako da bi vlažnu pritisnule kamenom pločicom.
Carza je zimski odjevni predmet za svečane prilike. Oblačila se preko košulje. Izrađena je od vranog ili modrog sukna, a krojena je na klin od bokova poput duge košulje, razrezana niz prsa po dužini. Bogato je ukrašena opšivima – crveno, maslinasto, modro na prsnom otvoru, ramenima, rukavima i laktovima. Donji rub je ukrašen opšivom vezenim u stilu tkanice. Preko carze oblačio se sadak, pripasivala pregača i tkanica.
Vuštan - nakon prestanka upotrebe suknenih haljina žene su od kupovnog platna crne ili modre boje šile nabrane suknje i suknje s oplećkom.
Aljina (Mudrina) - zimski odjevni predmet za svečane prilike. Izrađivana je od vranog ili modrog sukna s oplećkom i rukavima na kojim je iznad šake bogato vezen opšiv (građa). U struku, a ispod oplećka obilato je navaldana te je dosta široka. Donji rub je našiven vezenom građom (opšivom). Dužina je sezala do ispod pola lista, a prsište i ramena ukrašena su skerletom i čojom. Aljina za svaki dan je bez veziva i bez opšiva.
Kasnijem tipu tradicijske odjeće pripadaju odjevni predmeti koje su žene same šivale po uzoru na građanske krojeve. Tu uz vuštane i u novije vrijeme plisirane suknje sa sakoićima i kratkim kaputićem – kapotinom ubrajamo traveše - pregače i bljuze preko kojih su žene oblačile guće ili buće – tamne strukirane veste pletene na pirmič ili puntariž (rižin bod) koje su pletenom vezicom bile stegnute u struku ili su na dnu imale nekoliko dugmadi.
U hladnim danima žene su se ogrtale pletenim kvadratnim šalom (s)pletom, kojeg su, ukoliko su imale smrtni slučaj u obitelji, nosile prebačen preko glave. Splet je kvadratnog oblika, dimenzija 1,5x1,5m, crne boje, obrubljen kitama na sve četiri strane. Struktura materijala je kao kod pokrivača (deka). Nosio se zimi preklopljen na trokut i prebačen preko ramena na leđa.
Još jedna verzija pletenog ogrtača jest tunja, potpuno okruglog oblika oko 1,5m u promjeru s otvorom za glavu na sredini. Izrađena je, odnosno opletena, od vrlo debelog prediva crne boje. Oblačila se preko glave i oslanjala na ramena u zimskim danima.
Kabanica - ženski zimski ogrtač bez rukava od debljeg valjanog sukna, crne ili smeđe boje u kroju pelerine, s otvorom za glavu i tek naznačenom ukrasnom kukuljicom.
Sadak - modri ili crni haljetak bez rukava, raznolike dužine, najčešće do bokova. Niz prsa je otvoren, a između prednjice i leđa su umetnuti klinovi, trokutasti komadi sukna, čime dobiva blagi zvonoliki oblik.
Pregača – neizostavni dio ženske odjeće, uvijek istkana od domaće vunene pređe. Pravokutnog je oblika, istkana od raznobojne vune i to u tehnici kličanja na tkalačkom stanu – tari kojom je sačuvan i odgovarajući likovni izraz koji je sveden na nekoliko geometrijskih motiva sa sitnijim ili krupnijim uzorcima koji se ponavljaju i koji se najčešće vodoravno nižu, a njihovom estetskom oblikovanju doprinosi i izbor boja vunene pređe. Uz rubove je ukrašena resama – potkićima od crno ili tamno bojene pređe. Istom tehnikom tkane su ovdje i torbe, zobnice, ukrasi za zid i sl.
Tkanica - tkani ženski pojas. Ženske tkanice bile su rađene prepletanjem osnovnih niti pomoću tkalačke daščice, što ukazuje na veliku starinu ove tehnike tkanja, a koja bi mogla biti kulturna svojina Slavena još u praslavenskoj zajednici. Tkanice su se izrađivale i na tkalačkom stanu u tehnici kličanja, i one su nešto šire (15 cm) od onih rađenih na daščici te su omotavale pas jedanput, dok su tkanice rađene na daščici duže i uže i više puta su se omotavale oko pasa. U nekim dijelovima nosili su se i tkanice skrojene od sukna ili neke druge čvršće tkanine na koju su se aplicirali trakovi građe, metalne ilike, novčić te koščice. Ove tkanice bogatije su ukrašene na prednjem dijelu koji se vidi ispod sadaka, a na leđima se zatvaraju metalnom kopčom.
Primetača i krožetin su dva tipa poprsnica ili plastrona, ukrasni umetci od dvostrukog pravokutnog platna ili svile dimenzija 30x50cm, s otvorom za vrat koji se pričvršćivao šuštinom, sponama, špiodom ili vezicama, rubove su pridržavale naramenice i rubovi oplećka haljine, a sezale su do pojasa. Primetaču su preko svojih košulja nosile cure i bile su bijele boje, bogato ukrašene kupovnom čipkom – rakamom ili ažurom – čipkom izrađenom na kukicu. Krožetin je bio dio nošnje udanih žena, zagasitijih tonova crvene „gasne“, modre i smeđe boje s različitim uzorcima i ukrasima, izrađene od veluda ili komada platna sa sitnim uzorkom preostalih od šivanja nekog drugog dijela odjeće.
Okruga - pokrivalo za glavu i simbol udane žene je pravokutna marama od bijelog platna presavijena po dijagonali.
MUŠKA NARODNA NOŠNJA:
Muška narodna nošnja izišla je iz uporabe ranije nego li ženska. Kako se u nošnji odražava način življenja jednog kraja, to se ona nije mijenjala kroz dugo vremena. Tipično odijevanje muškarca, kod kojeg nema razlike između zimske i ljetne odjeće sastoji se od košulje, gaća i tri tipična suknena haljetka.
Košulja je bijela od lanenog platna, istog kroja kao i ženska, sa širokim namreškanim rukavima, u zapešću stisnutim dumanima te s visokim ovratnikom, otvorena niz prsa toliko da se može navući preko glave.
Gaće, benevreci – od vranog sukna s dva proreza na prednjoj strani, oko kojih su ukrašene crvenom čojom i brusom. Oko pasa su pridržavane kurdilom – uzicom provučenom kroz porub.
Na košulju se oblači krožet – prsluk od domaćeg sukna, haljetak bez rukava koji seže do pasa, a krojen je iz jednog komada. Na prsima se preklapa i s lijeve strane kopča metalnim kopčicama, a za svečane prigode pucima – filigranskom dugmadi te je ukrašen građom, našivenom na prednjicama, s našivenim luštrinima, vunenim resicama i srmenim galunom – kupovnom, ukrasnom vrpcom.
Krožetin od kupovne vunene tkanine izvezen je pamučnim raznobojnim koncima oko otvora za vrat i uz prsni otvor te s filigranskim pucima, obično s urezanim džepićem optočenim brusom. To je svečano ruho prominskih sela, kao i dijela šibenskog kraja.
Preko ovih prsluka bez rukava zimi se oblačio aljak – kaputić s rukavima, a ljeti bi se samo prebacio preko ramena, on je od smeđeg, mrkog sukna, seže do ispod struka, niz prsa je otvoren i ne kopča se da bi se vidio krožet. Krojen je s umetnutim klinovima ispod ruku, a nekada s jednim ili dva urezana džepića. Ukrašen je našivenim crvenim skrletom i brusom.
Pas – strukani pas, pas na struke, rađen od struke, isprepleten od tanke prepredene vunene pređe bordo do zagasite boje. Sastoji se od 16 do 24 vunenih struka – uzica prepletenih rukama, dužine do 600-ak cm, s 12 podiljaka čvrsto stegnutih. Na jednom kraju je petlja, a na drugom uvijene uzice s kitom koje nakon opasivanja ostaju na lijevoj strani.
Pašnjača – alternativa pasu, izrađena od uduplane kože s pregradama za pribor, kuburu i jatagan. Opasivali su je konjanici kad bi išli na put te obavezno za u boj.
- Crvena - od crvenog sukna s crnom pređom, okruglog do eliptičnog dna. Po obodu je raspoređeno 26 koluta u dva reda.
- S pola veza – modificiran oblik crvene kape, nešto manje i pliće od crvene. Na nešto manje od pola dna izvezena je sličnim motivima – koluta. Ima 9 kita dužine jedne podlanice što asocira na 9 kapitanija u Promini.
- Tijara – od crnog do modrog pliša, po veličini i obliku kao i crvena. Nosili su je bogatiji i viđeniji ljudi te poneki glavari kuće.
LEGENDA O PROMINSKOJ KAPI
Davne 1715. godine Turci i Osmanlije opsjedaju grad i utvrdu Sinj uoči Velike Gospe 15. kolovoza. Sinj branje franjevci sa svojim pukom i po glasnicima traže pomoć od biskupa šibenske biskupije. Biskup na brzinu organizira serdare i harambaše – njih 26 sa svojim mnogobrojnim konjanicima, poglavito iz Zagore. Predvodi ih serdar drniški i petropoljski Nakić-Vojnović, a pridružuju im se dvojica harambaša – kapitana iz Promine: Validžić i Knežević sa svojim konjanicima (njih 26). pored Sinja pojavljuju se Turcima s boka, Turci su u paničnom bijegu. U pričuvi je bio kapitan Džepina. Od tog događaja Prominsi počinju svoje kape ukrašavati po obodu s 26 znakova, u slavu i na sjećanje svojih 26 konjanika. Kasnije se kapa proširila po čitavoj šibenskoj biskupiji pod općim imenom šibenska kapa.
Test: Marko Knežević - Brko
Obuća
Obuća seoskog stanovništva u Promini nije se mnogo razlikovala od obuće njihovih suvremenika u ostatku dinarske zone bili su to opanci, gumaši, vilare, trike i različite vrste sandala i postola.
Starije inačice opanaka – oputaši ili pripletaši podrazumijevale su tabanice od goveđe kože preko koje su prepletene tanke trake od ovčjih crijeva ili ovčje i kozje kože – opute. Ovaj tip opanaka u Promini je poznat kao slani ili pričani opanci. Naziv slani opanci, vezan je uz njihovu izradu za koju se koristila svježa goveđa koža koja se solila te sušila na suncu, dok se drugi naziv pričani opanci odnosi na pričanje odnosno prepletanje oputa preko drvenog kalupa. Jedan par činila su dva istovjetna opanka bez podjela na lijevi i desni, bili su kućne izrade i često su ih izrađivale žene, a za udobnost ovog tipa obuće bili su zaduženi slojevi različitih vrsta čarapa koje su se nosile.
U rukopisu Marka Validžića Brke navedene su dvije inačice opanaka pripletaša, svečani i obični. Pripletaši svečani – pričani su jarećom oputom, na pet pripleta s kapkom poluotvorenim da se vidi šara terluka i pripletaši obični – pričani oputom od ovčje kože na tri ili pet pripleta – obuvali su se svakodnevno i sa zatvorenim kapkom.
