Ojkanje je najstarija vrsta pjevanja u Hrvatskoj. Ono je ostatak predslavenskoga balkanskog pjevanja s područja antičke Dalmacije (današnja Dalmacija, BiH i Crna Gora), kojega su Hrvati usvojili i sačuvali. UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta 16. studenog 2010. uvrstio je glazbeni izričaj ojkanje na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine.
Ojkanje je poseban način pjevanja slogova hoj, voj, oj, duljim tremoliranjem ili također duljim ili kraćim melismima. Javlja se kao pripjev u deseteračkim i osmeračkim pjesmama, a izvodi se pojedinačno u tzv. samačkim i putničkim pjesmama ili češće dvoglasno; dok jedan pjevač drži otegnute tonove iste visine tj. vojka, oči, drugi treska, potresa, tj. tremolira. Pjevač koji treska započinje za kvartu ili tercu više od ležećeg tona spuštajući glas i postupno ga smirujući u unisonu s drugim pjevačima.
Ojkanje je opstalo zahvaljujući organiziranim skupinama lokalnih narodnih pjevača koji su tradiciju ojkanja prenosili pjevajući na seoskim svečanostima u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta. Danas se ojkanje prenosi i naučava oralno u organiziranim folklornim društvima, ali i modernim audio i video medijima. No, vještina tehnika individualnog tresenja glasom i brojnih dvodijelnih oblika ovisi većinom o talentiranim i vještim pjevačima i njihovoj sposobnosti obrazovanja novih generacija.
Nedavni ratni sukobi i neprestana seoba seoskog stanovništva u grad reducirala je broj izvođača ojkanja, čime su se izgubili mnogi arhaični stilovi i žanrovi solo pjevanja. Stoga UNESCO ističe potrebu prijenosa ovog tradicijskog načina pjevanja na mlađe generacije, za što je potrebno istraživanje, dokumentiranje i međunarodna razmjena s državama koje imaju istu i sličnu tradiciju.
Pjesma traje koliko i dah glavnog pjevača. Ženska pjevanja su uvijek u donjem registru, a muška u gornjem.
Prominsko pjevanje i tekstovi
U Promini se piva, oči – treska i zapopiva (pjevanjem za stolom, u svadbi). Pjevaju najmanje tri pjevača ili pjevačice. Muško i žensko pjevanje je približno jednako.
Pjesmu nazivlje jedan pivač, a ostali prihvaćaju. Pjeva se netemperirano. Redoslijed pjevanja izgledao bi ovako:
Prvi pjevač otpjeva sam:
U Promini devet sela ima, svaku curu poznajem po njima.
Drugi pjevač pjeva istu melodiju koju je otpjevao prvi pjevač.
U Promini devet sela ima, svaku curu poznajem po njima.
Prvi i treći pjevač pridružuju se drugom pjevaču i drže ravan ton.
devet sela ima, svaku curu poznajem po njima.
Treskavica - očenje
Nakon nekoliko otpjevanih deseteraca prvi pjevač započinje s treskanjem i to na način da proizvodi treskavi ton u grkljanu.
Prvi pjevač započinje s oj,oj,oj – treskanje
Drugi i treći pjevač mu s priključe i drže ravan ton – očenje
Prvi pjevač se nakon nekog vremena spusti na ton ostale dvojice pjevača i sad se čuje unison ton. Nakon nekoliko trenutaka treći pjevač se spusti i otpjeva npr. slatki pivac moj.
Zapopivanje
Obično se pjeva na svadbama ili u sličnim veselim raspoloženjima. Jedan pjevač započne s nabrajanjem svega i svačega vezanog uz tu prigodu i na kraju zatreska kad mu se pridruže i ostali pjevači.
SVAKOJAKI DESETERCI
Mene moja naučila mati,
Pivaj brate živili Hrvati.
Pitaju me odakle si brale,
Iz Promine iz Hrvatske male.
Pivaj brate neboj se nikoga,
Sva su braća jedan do drugoga.
U Promini devet sela ima
Svaku curu poznajem po njima.
Pomoz Bože i nediljo sveta,
Zapivat ću niko mi ne smeta.
Deder brale, ded' jednu zatresi
Ooooooooooooooooooooooo.
Oj, Promino moje mjesto rodno
U tebi je živjeti ugodno,
Curuj curo dok si kod matere
Neš kod mene trave mi zelene.
Reci mala ili očeš il' nečeš
Da baraba ne dolazi đaba.
Oj, livado travo ne košena,
Osta moja mala ne ljubljena.
Koja mala viruje se meni,
Te je luđa nek’ kupus zeleni.
Pitaju me iz kojega sam sela.
Iz Oklaja golubica bijela.
Sve sam svoje stavila u oje,
I dragoga ću mladosti mi moje.
U Promini ima devet sela,
U svakom cura zdrava i vesela.
Oj, Promino Promina te bila,
Ti si moje srce zarobila
Kad Prominci kolo zaigraju,
Sve se cure u kolo vataju.
Moj, dragane i jesi il’ nisi.
Oženi se da vidim čiji si.
Skoči kolo što si tako lijeno
Imal’ momka koji b’ me zamijeno.
Blago tebi zelena travice
Kad se mladiš svake godinice.
A ja sada pa više nikada oj,oj,oj,.
Oj, Promino visoka planino
Iznad tebe viju se oblaci
A u tebi rađaju junaci.
Lastavice daj mi krilo,
Da ja vidim zlato milo.
Da ga vidim da mu rečem,
Da mi on dođe doveče.
Golub ljubi golubicu bilu.
A ja momka najlipšeg u selu.
Oj, miseče ne sjaj mi uveče
Već u zoru da ja vidim lolu.
Moj dragane gospodskoga roda,
Ja sirota pa nemam nikoga.
Da sam znala da ću za seljaka,
Kupila bi vriću opanaka.
Lipa ljubav i lipe godine,.
Najlipše su dragi uspomene.
Moj je dragi iz sela Oklaja,
Čekam njega i bit ću njegova.
U mog dragog kuća ko kafana,
Samo mu je vragolija mana.
Moj dragane kaži svojoj mami,
Da je velka ljubav među nami.
Svekrvice ako sam ti mala,
Traži veću, za tvog sina neću.
Oklajkuše najlipše divojke,
Vitka stasa rumenih obraza.
Crna oka pa zavara momka,
Takva ti je Oklajka divojka.
Volim dragi plave oči tvoje
Još da su ti garave kao moje.
Meni kaže drugarica moja,
Da je ona vel'ka ljubav moja.
Zato dragi dobro da mi znadeš,
Tvoj poljubac više nije važan.
Oj, ljubavi i nova i stara,
Bil' se stara ponoviti dala.
PJESMA O VILI
Zima prođe svanu pramiliće
Po Promini procvijetalo cviće.
U proljeće su ptice zapivale,
Pod Prominom vile zaigrale.
Rudna zora nije zabilila,
Kad je mene pozivala vila,
U planinini di nam cvita cviće
Nad Prominom otkud sunce sviće.
Ona meni sa proplanka viće
Kaži momče s čim se cure diće.
Kako svoje lice uzgajaju.
I s čime se mlade zanimaju.
A ja vili ovu rič odvratim
Čekaj vilo domalo češ znati
U Promini devet sela ima,
Triba znati dievojke po njima.
A bila vilo viruj mi ka Bogu
Sve divojke valiti ne mogu.
Ako kudim moja je sramota
Jer i ja sam prominskoga roda.
S tvojom moći i soricom bajnom
Sve što kažem nek' ostane tajno.
Slušaj dalje moja vilo bjela,
Započet ću od Razvođa sela.
Tu su cure što u rudi rade,
Naveliko novaca zarade,
Svoje novce nikome nedaju.
Što god oće za njih uzimaju.
Zato nose svilene šunadare
Oko vrata gizdave đendare.
Blago momcim koji se uhvati
alaj će se para nagrabiti.
A oklajkuše ko u malom gradu,
svakome se narugati znadu.
Na čas smrti ne dobile sviću
Svakom će se narugati mladiću.
Stid nemaju Boga se ne boje,
Ne bi tako da za bankom stoje.
Sukonovačke cure blizu Cote,
Igraju se s momcim na balote.
Cilog dana na balote igraju,
A po noći s momcim briškulaju.
E, sad ću se uputiti na da se
Spomenut ću Lukar i Matase.
U Lukaru žive vode dvi su,
Mnoge cure umile se nisu.
Primetače čelma im sapuna.
One o tom nevode računa.
Kaži meni Gospe od Čatrnje
Imal’ koja bez ijedne mane.
A mataske slaba ime je srića.
Svaka ima nekolko kablića.
Mliko nose u Knin pa prodadu,
I kupuju puder i pomadu.
Zato one vavik su pri gradu
I gospodski se ponašat znadu.
A ljubotičke u zelenom gaju.
Misto pisme one nabrajaju.
Svaka vavik kuka i jauče,
Kao da je neprijatelj tuče.
Naročito kad do Krke odu,
Kao da su na nekom sprovodu..
Čitluške su blizu kapelice,
One žele postat divice.
U kapeli kleče svakog dana
Uz mantiju mladog kapelana.
One mole po noći i po danu,
Da u raju misto sačuvaju.
Blago momcim' kojim pripadaju,
I za njih će biti mista u raju.
A mratovske ovce uvračaju.
Kod Martina u zvona lupaju.
Cilog lita u krevet ne ležu,
One stalno za zvona potežu.
Ubila ih Isusova mati
od njih narod ne može spavati.
Bogatske su blizu bogočina,
Svaka cura poštena i fina.
Svaki posa one raditi znaju
Pa se zato momcim dopadaju.
Teško brime one stalno nose,
Naročito kad se trave kose.
Puljankuše iznad brine šeću,
Visoko se među curam meću.
Krka im je kraj donjih mlinica
Ima i njih kaljavoga lica.
Još je u njih vrilo od Miljacke,
Dino krijuć nose prati biljce.
Buve trenu da ih voda nosi.
Kući biže po jutarnjoj rosi.
E, kroz Prominu i svih devet sela,
Pivam pisme svakojakih vela.
A ova je pisma proizvoljna
Sanjom vilo budi zadovoljna.
Ja sam čuja od junaka stara,
Di se vila s ljudim razgovara.
I on mi je govorio tada,
Mnogo ljudi da od vile strada.
Ali ti nisi ka obična vila,
Mome srcu ti si uvik mila.
Sad se vilo vini u planinu,
Pozdravi mi svu našu Prominu.
Deseterce kazivali:
Ljuba Bronić, Nediljka Bilušić, Joso Knežević (Joliša), Marko Knežević (Brko), Ivan Čepin (Deble)
