Nečven grad ili Nečven kula (lat. Nechwen), hrvatska srednjovjekovna utvrda smještena na zapadnoj strani Općine Promina, na rubu strmih litica na lijevoj strani rijeke Krke. Nasuprot njoj, na desnoj obali Krke nalazi se tvrđava Trošenj, grad Šubića. Od 14. stoljeća gospodari Nečvena članovi su hrvatske velikaške obitelji Nelipić.
Istraživanja provedena početkom 20. stoljeća u podgrađu otkrila su postojanje temelja sakralnog objekta, za kojega se vjeruje da je to bila crkva posvećena Duhu Svetomu.
Utvrda se prostire na oko 1000 m2 prostora, a sa svih strana bila je opasana visokim zidovima. Zidovi su bili debeli preko jednog metra. Strmi južni zidovi, prema provaliji, bili su visoki do 15 metara i imali su pet katova. Sjeverna strana je danas puna ruševina i tu je smještena velika starinska četvrtasta kula koja je također imala pet katova.
Utvrda Nečven bila je do 1421. godine dvor kninskih knezova Nelipčića koji su se nametnuli kao gospodari južne Hrvatske nakon sloma knezova Bribirskih 1322. godine. Poslije smrti moćnog vojvode Nelipca († 1344.) utvrdom je vladala njegova udovica Vladislava. Gospodar Nečvena i Ključa, bio je i njihov sin, kninski, cetinski i humski knez Ivan Nelipčić († 1378./79.), a posljednji gospodar Nečvena Ivanov sin Ivaniš Nelipić († 1434.), knez Cetine, Rame i Prozora, hrvatsko-dalmatinski ban. Nakon njegove smrti izumro je rod Nelipića.
Nečven zatim dolazi u posjed kneza Jurja Martinušića, a od 1522.-1686. držali su ga Turci, odakle su upravljali područjem do Drniša i Knina. Uz tvrđavu se nalazio stari drveni most preko Krke koji je Turcima poslužio za prodor u Bukovicu. Sredinom 17. stoljeća Nečven je, uz Šibenik i Knin, najmoćnija i vojno-strateški najznačajnija utvrda na lijevoj obali rijeke Krke. Sama utvrda nije bila naseljena. Procjenjuje se da je u njoj boravila posada od oko 80 vojnika. Uz tvrđavu je bilo prigrađe od 80-tak kuća. Most preko Krke srušio je don Stjepan Sorić, vođa uskočkih krajišnika. Godine 1648. turska vojska napušta Nečven i predaje ga Šibenčanima i Trogiranima, a mletački general Foscolo naređuje da se utvrda zapali. No 1670. Nečven ponovno zauzimaju Turci i drže ga sljedećih osam godina, do 1678. Nakon toga Nečven doživljava relativni prosperitet. Početkom 18. stoljeća u naselju uz tvrđavu živi čak 247 stanovnika. Potom postupno gubi svoje strateško značenje pa su krajem 18. stoljeća potpuno napušteni i tvrđava i naselje uz nju.
Nečven je prema legendi dobio ime po lijepoj Nečven djevojci koja je odbijala prošnje bribirskih knezova i na kraju se otrovala kako bi izbjegla takvoj sudbini. Priča, vjerojatno simbolizira neprijateljstvo knezova Šubića i Nelipića koji su imali utvrđenja jedno nasuprot drugome.
Živjela neka jogunasta banica Lacka (Vladislava) u Kninu, koja se borila s Mađarima i s Bošnjacima. Na Ljubotiću prominskom likovao je jedan vlastelin, nepokoran banici gospodarici Knina i Nečvena, a on je vodio tajne dogovore s bosanskim banom protiv banice. Odjednom je bosanska vojska udarila na baničinu župu od Ključa do Nečvena, harajući i plijeneći. Banica izleti s crnom četom konjanika i na starom nečvenskom megdanu zametne se boj i pokolj. Poginu banica Lacka, a Bošnjaci slavodobitno odvukoše mrtvu banicu, baciše je u jamu babadolsku, a poginule Bošnjake zakopaše na Križevu putu pod Ljubotićem. Na nečvenskom groblju uređen je jedan starinski križ, kao i na Ljubotiću.
